Davno je to bilo, u zemlji koje nema više
Nešto je prekrilo vrijeme, nešto ljudi zaboraviše
Sjećam se sudbina mnogih, u gradu ispod Trebevića
Ali Boško i Admira, to je već bila filmska priča

Oko njih su gorili dani, nisu ni imali šanse
Al’ teška vremena uvijek donesu velike romanse
Nisu bili iz plemena istog, nit’ su imali istog boga
Al’ imali su jedno drugo i san o bijegu iz sveg toga

Kažu da ljubav može sva zla pobijediti
Al’ izgleda da čovjek ne zna to oružje upotrijebiti

Ma kakva Julija, kakav Romeo, niko se nije tako volio
I niko nikad neće, sve dok Miljacka voda teče
I pitaj se kad će još jednom, na svijetu malom bijednom
Da se dotaknu srca dva i stave ljubav ispred zastava

To se ovdje događa često, postoji neki nevidljivi prag
Koji pređeš i anđeo u tebi odbaci krila i postane vrag
I pred snajperom na Vrbanja mostu i pred onim što sve najbolje zna
Njih dvoje su stajali sami, na zadnjoj stanici svoga sna

Zato sjetite se njih, svi vi veliki i moćni
Što na retrovizoru, umjesto u srcu, držite ljubav, vjeru, sveti lik
Zato sjetite se njih, ne smije biti vam svejedno
Zar je nebo jedino mjesto, gdje možemo biti jedno…
Gdje možemo biti… Zajedno…

Ma kakva Julija, kakav Romeo, niko se nije tako volio
I niko nikad neće, sve dok Miljacka voda teče
I pitaj se kad će još jednom, na svijetu malom bijednom
Da se dotaknu srca dva i stave ljubav ispred zastava

0 komentar(a):

Objavi komentar

Štampaj / konvertuj u PDF / pošalji mejlom ovaj post

Štampaj / PDF / E-mail